Iako su uzroci ovakvih trendova dublji i drugačiji (prvenstveno u socioekonomskoj sferi), ta se nestabilnost manifestira kao nacionalna, odnosno konfesionalna tjeskoba ili netrpeljivost. Zato različiti natalitet i mortalitet ili njihovu rezultantu - prirodni prirast (kao ključnu odrednicu promjene u ukupnom stanovništvu) valja shvatiti, pučki rečeno, kao broj jedinica koje će dijeliti uvijek ograničeni nacionalni (državni) kolač na širokoj lepezi općih, posebnih i individualnih potreba i izdataka. Ako oni koji taj kolač dijele nisu razmjerno sudjelovali u njegovu stvaranju, već time je stvorena početna osnova nezadovoljstva. Ako se tomu nadodaju ostale nedovršenosti sustava u kojem se do sada živjelo i vrednovalo, onda je sve ovo što se dogodilo izraslo na davno utemeljenoj matrici nacionalne neravnopravnosti, iako je vladajuća ideologija propagirala suprotno, a neravnopravnost je loš saveznik snošljivosti koja je conditio sine qua non višenacionalnih zajednica. Nije poradi toga čudno što su se društva (poput ovih ovdje) koja nisu ustanovila institute nadzora i provjere svojih političkih parola («bratstvo i jedinstvo», «ravnopravnost naroda i narodnosti», «socijalističko samoupravno zajedništvo», itd.) urušavala «u krvi». Pri svemu tome preživio je osjećaj «kako si sigurniji ako si sa svojima» (po govoru, vjeri, običajima), osobito u drugoj polovici XX. stoljeća, treba ponajprije pripisati nacionalnu usmjerenost, pa tek onda ekonomsku motiviranost. Tako se otpor prožimanju i integraciji različitih nacionalnih kultura i identiteta kroz ideološki poticanu kategoriju jugoslavenstva kao nadnacije često «rješavao» (izbjegavao) jednostavnim preseljenjem u matičnu republiku (danas države) ili emigracijom u druge europske zemlje. To se posebice odnosi na Hrvate kao narod u cjelini i na BiH kao specifičan tip tronacionalno konstituirane države. Sve je ovo ostavilo duboke i složene tragove kroz pola stoljeća življenja u zajedničkoj državi, koja se nakon brojnih nacionalnih iskušenja urušila upravo po nacionalnim šavovima.

Samo za četvrt stoljeća prije međunarodnog priznanja BiH je svakim satom gubila po jednog Hrvata. Riječju, mjesečno se «gasilo» jedno «hrvatsko» selo, a godišnje je nestajao jedan «hrvatski» gradić u Bosni i Hercegovini. Depopulacija je duboko zabrazdila u brojna od ukupno 1061 (ili 18,2% svih naselja u BiH) većinskih hrvatskih naselja, pa čak i u 10 ukupno 20 vodećih hrvatskih općina. Čak je 60 naselja, među kojima i šest općinskih središta (Bosanski Brod, Bugojno, Fojnica, Jajce, Kotor Varoš i Kupres) izgubilo hrvatsku većinu tijekom prošlog stoljeća.

Neshvaćanje (dolazilo ono iznutra ili izvana) jednostavne formule Bosne i Hercegovine koja je kako-tako preživjela burnu povijest i teško iskušenje nedavnoga rata, te insistiranja na pitanjima koja su toj jednostavnosti mogu uvijek i nanovo postaviti, samo je u XX. stoljeću triput umotavala tragične odgovore na njih kroz goleme ljudske i materijalne žrtve. Svi oni koji od tragikomičnoga europskog prostora kane načiniti još ''jednostavniju formulu'' kroz njezinu ''cjelovitost'', ''jednostavnost'', ''kantonizaciju'' i sl. bez ''multi-multi-multi'', bave se ćoravim poslom.

Povijesni pokušaji političko-državnoga kloniranja jednoga naroda (nacije) počevši od one sultanove, pa preko austro-ugarske (Kallayeva «bošnjačkog» projekta) do jugoslavenskog (prvo golog velikosrpskoga, a potom «odjevenog» u hlačice jugoslavenskog bratstva i jedinstva» ateističke i, na nešto duži rok, anacionalne provenijencije). Slom «jugoslavenske nacije», čini se, nije nimalo poučio utemeljitelje današnje «bosanske nacije» (još k tomu triju svjetonazora) koji objektivno daju prinos gotovo uništenom nacionalnom povjerenju i snošljivosti.

Kad je riječ od tronacionalnoj Bosni i Hercegovini te mogućoj formuli njezina federalnog ustroja, fenomeni većine i manjine, stvarne ili politički projektirane, postali su i ostali formula razdora i napose njezine ratne društvene drame. Ne otvarajući pitanje kompatibilnosti ovih kategorija s ustavnom jednakopravnošću suverenih i konstitutivnih Hrvata, Bošnjaka i Srba u federalnoj državi, valja istaknuti još neke demografske značajke koje sadrže društvene implikacije, pa i one s političkim nabojem.

Biti većina, značilo je biti vlast, značilo je «upravljati na svoj način» i u svim domenama vladajućeg sustava (od izgradnje lokalne ceste do odlaska u diplomaciju), često daleko od interesa manjine, odnosno «slabijih». U punjenju općinskih proračuna sudjelovalo je ukupno stanovništvo, a o njegovoj raspodjeli odlučivala je većinska vlast realizirajući najčešće svoje programe koji su godinama privilegirali gradsko stanovništvo. U toj neravnopravnoj utakmici između većine i manjine, između brojnih i malobrojnih, a redovito između urbanog i ruralnog stanovništva, kulminirale su u proteklih pola stoljeća brojne tjeskobe, nepravde, kolizije, frustracije koje su isplivale na površinu i iskazale se u ratnoj katastrofi na razini sukoba nacionalnih kolektiviteta.

U zadnjih 30 godina, statistika pokazuje, Hrvati su izgubili većinu u 9, a Srbi u 20 općina dok su muslimani preuzeli većinu u 26 općina.

Izravni i neizravni ratni gubici, različiti su od naroda do naroda, radikalno su izmijenili demografsku i etničku sliku predratne Bosne i Hercegovine. U njezinom jako pojednostavljenom prostornom etničkom liku Muslimani su i dalje (ali sa smanjenim udjelom s oko 42%) relativno većinski narod (u Federaciji apsolutno većinski); Srbi su svoj udjel povećali (na oko 35%) dok je udjel Hrvata (oko 12%) u trenutačnoj populaciji BiH drastično smanjen. Kad se tomu pridoda činjenica kako u povratku izbjeglica u Federaciju pretežito sudjeluju Muslimani s predratnim prebivalištem u Republici Srpskoj, onda to na dulje odlaže izglede povratka Hrvata. Tako hrvatsko pitanje u BiH poprima obilježja opstojne drame i neizvjesne budućnosti Hrvata na ovim prostorima.

Hrvati su kao najmalobrojniji narod u cijelom XX. stoljeću bili u omči - uhvaćeni u krletku brojnih unutarnjih upravno-teritorijalnih ustroja iz kojih je polako, ali sigurno, curila dekroatizacija Bosne i Hercegovine. U Daytonu su pak konačno postali žrtvom bačenom u novu krletku ove zemlje i podstanarima u vlastitom domu.

S obzirom na nedosljednost te nedovoljnu pouzdanost i «političku zagađenost» i domaćih i međunarodnih izvora mnogo je teže procijeniti statističku od etničke slike Bosne i Hercegovine. Stoga je čudno i nerazumljivo zašto vladajuća hrvatska stranka HDZ ne insistira na novom popisu pučanstva ove zemlje. Očito kako bi to bila istinska legitimacija HDZ-ove vladavine koja je uništila ili protjerala polovicu naroda s vjekovnih ognjišta i kako zbog toga i dalje drži hrvatski narod u stanju magle i nesigurnosti.

Mostar. 19 siječnja 2008. godine